Legalizacija.org

Odlucili smo prenijeti kvalitetan komentar o jednoj utjecajnoj ali ovaj put ne tako kvalitetnioj emisiji. Komentar baca bolje svijetlo na problematiku nego sama emisija. Nažalost, marihuana je implicirano svrstana u kontekst ove rasprave. Što je nepravda prema toj biljci jer ona ne potice na rat i nasilje, vec obrnuto, potice osjecaje solidarnosti i prijateljstva.
preuzeto s vijesti.net

PROSJECAN je gledatelj dosad vec primijetio da za vrijeme Latinice obicno u titlu ide podatak kako se ta HTV-ova udarna emisija prikazuje vec 11 godina. I zaista, teško je održati kontiuitet kvalitete tako dugo.

Na kraju krajeva, treba i spomenuti kako je Denis Latin producirao neke od najzanimljvijih tema koje su pogodile hrvatsko medijsko nebo (ili blato, kako vam je vec draže). Ali, u zadnje vrijeme kvaliteta tog autorskog uratka drasticno je opala. Sinocnja emisija to potvrduje. Idemo od samog pocetka.

Naslov je strahovito tendenciozan. Rat dilerima. Ali, unatoc tendencioznosti, pomislili bismo da ce se zaista raditi o realnim problemima koji proizlaze iz sve veceg prisutstva droge na hrvatskom tržištu. Napokon, živimo u državi u kojoj je od 1. listopada klinac u parku tretiran kao otmicar. I u državi u kojoj se prilicno dobro zna da su dileri drogom zašticeni sa samog državnog vrha, kako je pokazao i jedan od priloga emisije.

Iz nekog je cudnog razloga, doduše, Denis Latin odlucio napraviti emisiju Mi vs. Oni, u kojoj baš i nije bilo najjasnije tko smo to Mi, a tko Oni. Nekako se protezalo kroz sve to da su Oni neki apstraktni zli ljudi koji prodaju drogu, a Mi da smo savjesni gradani i žrtve tih zlih ljudi koji prodaju drogu. Naravno, kad naslovite emisiju Rat dilerima, ne može se ni ocekivati nešto bitno drukcije. Iako, vjerujem da se i svaki povremeni uživatelj droga koji je gledao emisiju zapitao nije li uvršten u Njih.

Gosti i nisu bili loši. Naravno, bila je tu Marija Cahunek-Žužic, obiteljski terapeut, koja kao da je koristila postavljena joj pitanja da spomene kako je bila u Bologni i na Hvaru, i kako se obitelj (vjerojatno u nekoj hrvatskoj verziji Mothers against drugs and rock music) treba boriti protiv droge. Bio je tu i Tadija Opacak, bivši diler i narkoman koji je prije dvadeset godina otkrio Boga (nadrogiran, nije loše spomenuti) i koji se borio sa slaganjem suvislih recenica, ali takve ljude i morate pozvati ako želite napraviti objektivan prikaz problema. Ne bi njih dvoje smetali da Latin nije inzistirao na tolikom vremenu koje im je posvetio postavljajuci im pitanja i slušajuci odgovore koji s tim pitanjima baš i nisu imali prejerane veze.

Bili su tu i mr. sc. Dubravko Klaric, kriminalist i predavac na Policijskoj akademiji, prof. dr. sc. Ivo Josipovic s Pravnog fakulteta u Zagrebu, te Luka Pezelj iz Udruge za podršku obiteljima ovisnika, sva trojica vrlo informirani, odmjereni i upuceni ljudi od kojih se moglo dosta toga nauciti. Moglo, jer su pitanja koja im je Denis Latin postavljao bila toliko opca da nisu donijela odgovore koji bi bili imalo drukciji od onih koje možemo procitati u bilo kojim dnevnim novinama.

“Saznali” smo da je hrvatsko tržište drogom usko povezano s medunarodnim tržištem (hvalevrijedna informacija, zaista), da se protiv droge ne može boriti ako ne dode do diferencijacije zakonskih normi pri osudivanju ljudi optuženih za posjedovanje i slicno. Dobro, možda i nije loše ponoviti ovakve podatke, ali smiješno je bazirati cijeli razgovor s takvim strucnjacima na njima.

Cak i kad se cinilo da Klaric, Josipovic i Pezelj žele i mogu detaljnije raspraviti problematiku, Latin ih je svaki put uspio prekinuti i fokusirati se na neke sasvim sporedne stvari (kao, recimo, “instrumentarij” koji nam – onim metafizickim Nama – je na raspolaganju u borbi protiv droga).

Prilozi su bili standardno kvalitetni, kao što se vec naviklo ocekivati od novinara Latinice. Prvi je bio o sprezi vojnika koji su za vrijeme i nakon Domovinskog rata bili ukljuceni u dilanje droge i bili zašticeni s visokih državnih položaja. Dakle, tema koja otvara široku paletu pitanja vezanih uz taj famozni “rat protiv droge”, a koja Latin, naravno, nije postavio. Umjesto toga je odlucio pitati prof. Josipovica kakvu ulogu pravosude treba odigrati u cijeloj stvari.

Drugi je prilog bio o jednom zadarskom narkomanu koji je poceo s uživanjem i raspacavanjem droga još u 70.-ima i o mjestu Kali na otoku Ugljenu i dileru nadimka Hitler, koji je cijeli otok držao u mreži terora dugo vremena, dok mještani nisu samovoljno pokrenuli inicijativu da ga otamo otjeraju. Možete vec zamisliti moguca pitanja. U kakvoj to državi gradani sami, uza sve dokaze, moraju pravdu uzimati u svoje ruke (prof. Josipovic je uspio ubaciti komentar o ovome – doslovno ubaciti, jer ga Latin to, naravno, nije pitao)? Pa, recimo, kako to da je i u 70-ima bilo moguce nabaviti drogu, a droga nije bila takav problem (ovo pitanje otvara cijelu jednu raspravu o globalnom fenomenu droge i rata protiv droge). I još mnoga druga pitanja koja Denis Latin nije postavio.

Treci je prilog bio i najbolji i mogao je spasiti cijelu emisiju, jer je predstavljao i onu stranu koja pliva na rubu Svjetla i Mraka (odnosno, onih opjevanih Nas i Njih), neimenovanog splitskog narkomana koji je vec dvadeset godina ovisan o heroinu, bio je u zatvoru, komunama u Italiji i Španolskoj, koji je krao i cinio kriminalna djela, koji zna da u Splitu postoje dileri koje štiti policija. Je li Denis Latin raspravio ijedno od oih pitanja? Pogadate, nije. Završio je emisiju pozitivnim komentarom gospode obiteljske terapeutkinje Cahunek kako se svatko može spasiti kad osjeti klik.

Pokojni americki komicar Bill Hicks znao se šaliti o tom “ratu protiv droga”. Znao je govoriti: “Zamislite, postoji nekakav rat protiv nadrogiranih ljudi i ti ljudi pobjeduju! Sjede u stolici razvaljeni i misle si “Ha? Ja sam u ratu? Pa rasturam ih!”". Aludirao je, na svoj beskrajno satirican nacin, na to kako je cijela tema prikazana izrazito jednostrano i kako se ne može shvatiti dubina cijelog problema (a ovaj clanak ne želi natuknuti kako problem droge ne postoji) ako se prikazuje samo jedna strana.

Denis Latin imao je priliku, imao je priloge, imao je goste, samo nije imao volje pristupiti temi na primjeren nacin. Rezultat toga je ova mediokritetska predstava koja je osvanula na HTV-u. Cudno za novinara njegovog kalibra.